Planinarenje na Fruškoj gori pre 70 godina

Bez neke namere da poredim vremena koja se ne daju porediti hteo bih da podelim sa vama jednu interesantnu reportažu napisanu iz pera dr Željka Poljaka iz Zagreba 1955. u časopisu „Naše planine“. Reportaža opisuje utiske sa njegovog obilaska Fruške gore 2 godine ranije, tj. 1953. godine i to suštini iz ugla jednog stranca, a istakao bih ovde samo neke interesantne detalje i utiske:

Na Fruškoj gori postoji 18 planinarskih domova, iako su ona 3 koja su postojala pre II svetskog rata propala.

Svakog se vikenda sa svih strana penju reke izletnika i turista do fruškogorskih izletišta, ne samo iz Novog Sada, već i iz Beograda, Karlovaca, Rume i ostalih mesta, a koriste se autobusi, automobili, bicikli, železnica, parobrod, žičara ili se ide peške.

Na Petrovaradinskoj tvrđavi je uređen zabavni park sa raznim dečjim igralištima, restoranom, zoološkim vrtom, a tu je smešten i novoosnovani Poljoprivredni fakultet.

U Petrovaradinu je i sedište planinarskog društva vojvođanskih Hrvata „Crveni čot“

U Sremskoj Kamenici je malo kupalište u hladu šume (misli se verovatno na obalski deo pod današnjim Kameničkim parkom), par gostionica, jedan stari zamak (misli se na Marcibanji-Karačonji dvorac), kao i veza parobrodom na svaka 2 sata.

Na Popovici se nalazi 8 planinarskih kuća/domova poređanih jedna do druge, kao i dom pokrajinskog planinarskog odbora. Neke od tih kuća su nekada bile letnjikovci novosadskih bogataša.

Na Iriškom vencu se u sezoni mogu videti ne samo brojni domaći turisti, nego i puno stranaca iz raznih evropskih zemalja zahvaljujući jakoj i efikasnoj propagandi, kao i mnogobrojnim i lakim prilazima i putevima.

Interesantna priča za koju ne mogu da nađem potrvdu gde autor tvrdi da je Josif Pančić prilikom svojih istraživanja Fruške gore pobudio pažnju austro-ugarskih vlasti, pa su ga uhvatili i zatvorili u Petrovaradinsku tvrđavu iz koje su ga pustili tek nakon što su iz Beograda dobili povoljne podatke. Tako su eto 2 značajna Josipa/Josifa bili zatvorenici tvrđave.

Na Stražilovu se se nalazi hotel i planinarski dom „Đački rastanak“, a kraj njega planinski botanički vrt (arboretum).

Do Crvenog čota se može stići sa bilo koje stanice na železničkoj pruzi Novi Sad-Beočin.

Planinarski dom na Zmajevcu srušen za vreme rata su iznova sagradli rudari iz Vrdnika i on je baza za letnje, zimske i skijaške ture.

Na Crvenom čotu se nalazi vidikovac u obliku piramide sa panoramskim pogledom.

Očigledno je taj posleratni period (prve decenije) bio i neki vrhunac masovnosti i organizovanosti planinara na Fruškoj gori, a sve ovo se dešava dok još Nacionalni park kao takav ne postoji, već postoji nešto što se zove „Narodno izletište“ što naravno puno govori o tadašnjem karakteru i društvenom značaju Fruške gore. Planinarski pokret (što formalni što neformalni) je oduvek bio stub razvoja i promocije Fruške gore kao značajne destinacije na širem nivou, što ovaj Nacinalni park znatno razlikuje u odnosu ne sve ostale u Srbiji i što se često zaboravlja od strane države i upravljača.

Autor teksta: Goran Vučićević
Arhivske fotografije: Goran Vučićević
Fotografija doma sa sajta Fruškać